Aktivnosti parka

Na proljeće 2024. godine, u suradnji Javne ustanove Nacionalni park Brijuni i Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, započeto je arheološko istraživanje brončanodobnog tumula na Vrhu Kosir (Rankun) na otoku Veli Brijun. Iskopavanje je trajalo od ožujka do travnja, a kulminiralo je otkrićem cjelovitog ljudskog kostura koji je metodom C14 datiran u polovicu 14.st., preko 3000 godina nakon gradnje tumulnog groba u koji je ukopan. Takav tip ukopa u arheologiji nazivamo sekundarnim ukopom. Više o ovom otkriću i izazovima koje predstavljaju revizijska istraživanja možete pročitati ovdje.

U ožujku 2025. godine, arheolozi su se vratili na Vrh Kosir kako bi dovršili istraživanje. Cilj je bio utvrditi krije li se još ljudskih ostataka pod kamenjem ovog drevnog grobnog humka. Naime, osim spomenutog kostura, na suprotnoj strani tumula pronađena je i odvojena ljudska čeljust, kao i niz sitnih košćica raspršenih diljem nalazišta. Mogućnost da su sve te kosti pripadale istom pojedincu isključena je budući da je sveukupno pronađeno preko 50 ljudskih zubiju.

Arheologija se često uspoređuje s forenzičkom znanošću. Arheološki iskop nije samo grubo uklanjanje sedimenta koji se stoljećima nataložio preko ruševina, već pedantni, detektivski posao sakupljanja dokaza. Zadirući u zemlju zadiremo u sve dublje slojeve prošlosti. To je jedan destruktivni čin prilikom kojeg arheološki kontekst biva nepovratno uništen, stoga je ključno nalaze pažljivo sakupiti, a svaki korak detaljno dokumentirati.

Nažalost, metodologija istraživanja nije uvijek bila toliko temeljita. Kada su prva arheološka istraživanja provedena na Vrhu Kosir, prije više od jednog stoljeća, neki podaci, ključni za kasniju interpretaciju nalazišta, nisu zabilježeni. Tumul se, naime, sastoji od tri osnovna dijela: grob (ponekad zidan, no u ovom slučaju napravljen od teških kamenih ploča s pokrovom), suhozidni vijenac koji ga okružuje (ovdje promjera 7 metara) i plašt (kamena gomila koja se ističe u krajoliku i prekriva vijenac i grob, a koja na Vrhu Kosir nedostaje). Izvorno istraživanje ne bilježi nikakve podatke koji se odnose na zatečeno stanje tumula. Ne znamo stoga je li u to doba plašt bio sačuvan i razložen tijekom iskapanja, ili je uništen već u nekom ranijem razdoblju. Također, ne znamo je li procijep u sjeverozapadnom dijelu vijenca bio zatečen ili proizveden naknadno.

Osim antičke i brončanodobne keramike, mnoštvo sitnih i fragmentiranih ljudskih kostiju pronađeno je s vanjske strane vijenca. Na temelju samog broja pojedinih kostiju (poput zuba) znamo da se radi o više individua, što i rasprostranjenost nalaza sugerira (kosti su naime nađene na 4 dijametralno suprotne strane tumula), a uzevši u obzir dataciju kostura pronađenog 2024. godine u kasni srednji vijek, možemo zaključiti da se ovdje najvjerojatnije radilo o nizu sekundarnih ukopa. Iz sličnih primjera znamo da se kod takvih kasnijih ukopa tijela najčešće zakapaju u plašt tumula. Ako je to bio slučaj ovdje, logično je pretpostaviti da su u momentu kada je plašt uklonjen, uklonjeni i kosturi koji su u njemu ležali. Sitnije kosti propale su kroz grubu, suhozidnu strukturu plašta i pale na tlo gdje ih je kroz naredna stoljeća prekrio sediment. To bi objasnilo zašto se ti ljudski ostaci danas nalaze izvan granice vijenca tumula – plašt je, naime, kao najveći dio tumula, prekrivao vijenac i širio se metrima uokolo njega. Kostur nađen 2024. godine je, s druge strane, bio ukopan direktno u vijenac. To se moglo dogoditi slučajno (ljudi u 14. stoljeću vjerojatno nisu razumjeli kako izgleda unutarnja struktura tumula te su kopajući grob u plaštu nehotice zadrli u vijenac ispod njega) ili pak namjerno u slučaju da je u trenutku njegovog ukopa plašt već bio uništen, čineći vijenac jedinim sačuvanim nadzemnim dijelom tumula u koji je bilo moguće ukopati tijelo. Sve se te hipoteze naravno temelje na pretpostavci da plašt nije razložen tijekom izvornog iskapanja početkom 20. st., već da je uništen ranije, jer u tom bi nas slučaju ondašnji arheolozi zacijelo obavijestili o kosturima pronađenim u plaštu (članak iz tog doba govori samo o kostima nađenim u već opljačkanom centralnom grobu).

Zubi i sitne kosti (pretežno članci prstiju) tijekom ovogodišnjeg istraživanja izvađeni su i iz centralnog groba. Vjerojatno je riječ o ostacima izvornog prapovijesnog pokojnika pronađenog prilikom istraživanja 1906. -1912. Ipak, nije moguće sa sigurnošću tvrditi da taj kostur pripada drevnom brončanodobnom poglavici za kojeg je tumul prvotno napravljen. Moguće je da su još srednjovjekovni žitelji Brijuna, koji su koristili tumul kao mjesto ukopa, izbacili prvotnog vlasnika groba iz svojeg posljednjeg počivališta i zamijenili ga jednim od svojih. Te bi sumnje mogle biti uklonjene budućim radiokarbonskim (C14) analizama grobnih koštanih nalaza.

Više od tri tisućljeća dijele prvog i zadnjeg čovjeka sahranjenog na Vrhu Kosir. Tijekom tog vremena mnogi su narodi nastanjivali brijunsko otočje: Rimljani, Goti, Bizantinci, Karolinzi, Slaveni, Mlečani... Nemoguće je znati što su oni mislili o tumulu koji dominira brežuljkom na otoku koji danas zovemo Veli Brijun. Za koga su vjerovali da leži sahranjen ondje... i zašto su odlučili naknadno sahraniti svoje mrtve upravo na tom izoliranom i teško dostupnom mjestu? Odgovori na neka pitanja i dalje su izvan dosega arheologije.

Veseljko Bašić