Biljni svijet na otocima

Otočna flora

Brijune čini specifičnim i vrijednim u krajobraznim relacijama našeg podneblja upravo vegetacijska komponenta. Na Velikom Brijunu ostvaren je iznimno vrijedan sklad prirodnih i antropogenih elemenata u cjelovitoj slici krajolika. Početkom 20. stoljeća, zauzimanjem nekada poljoprivrednih površina i krčenjem dijela šumskih površina te njihovim pretvaranjem u pejzažne parkove s prostranim otvorenim travnjacima, stvoren je izniman krajolik, jedinstven na hrvatskoj obali Jadrana.
Travnjaci, parkovi, makija, šume

Florni elementi na Brijunskom otočju

Na otocima površinom prevladava primorska vazdazelena makija, šume hrasta crnike te travnjačka vegetacija.

Najvažnije biljne kategorije Velikog Brijuna:

  • makija
  • travnjaci
  • parkovi
  • šume hrasta crnike (Quercus ilex)
  • šume crnike i lovora
  • kulture četinara

Zbog dugogodišnje zaštite na otočju su zastupljene mnoge ugrožene i rijetke biljne vrste, kao npr. primorska makovica, razne vrste orhideja, razne biljke slanuše, neke vrste trava i dr.

Autohtoni mediteranski florni elementi

Mediteranske biljke

Glavnina flornih elemenata na brijunskom otočju ima prava mediteranska obilježja. Uz hrast crniku, kao najzastupljeniju vrstu, nailazimo i na neke važne autohtone mediteranske florne elemente poput zelenike, planike, mirte, smrdljike i tršlje, velikog vrijesa, crnog jasena i lovora.

Hrast crnika (Quercus ilex)

Vazdazeleno stablo visine do 25 m okruglaste ili jajolike krošnje. Na Brijunima su stabla ovoga hrasta prepoznatljiva po ravno „podšišanoj” kišobranastoj krošnji koja nastaje brstom divljači. Šume crnike s lovorom karakteristične su za područje istočnoga dijela otoka Veliki Brijun, ali ujedno su jedne od najljepših i najvećih mješovite sastojine ovih dviju vrsta u Hrvatskoj!

Lovor (Laurus nobilis)

Vazdazeleno stablo ili veliki grm visine od 8 do 12 m. Zbog upotrebe u kulinarstvu zasigurno je najpoznatija vrsta mediteranskih šuma. Duž Sredozemlja raste kao samonikla biljka, ali zbog dekorativnoga se izgleda susreće u parkovima oblikovan u živice ili uresno grmlje. U staroj Grčkoj stablo lovora bilo je posvećeno bogu Apolonu. Kada je kult prenesen u Rim, lovorovim su se vijencem krunile glave pobjednika i pjesnika u znak zahvalnosti i priznanja.

Planika (Arbutus unedo)

Mediteranska biljka, lijepi zimzeleni grm ili malo stablo. Raste kao ukras makije na mnogim mjestima uz jadransku obalu. Zelenkastobijeli cvjetovi razvijaju se u bogatim i lijepim cvatovima od listopada do studenoga. Narančastocrveni okrugli plodovi (maginje) na površini su neravni i gusto posuti bradavicama. Maginje nisu osobito ukusne pa u našim primorskim krajevima nisu vrlo cijenjeni. Uživanje veće količine plodova izaziva probavne smetnje i stanje slično pijanstvu. Još je i starim Rimljanima bilo poznato djelovanje ovih plodova kada se jedu u većoj količini. Ime unedo stari je rimski naziv za maginju, izveden, prema Pliniju, od latinskog izraza unum tantum edo – jedem samo jedan.

Mirta (Myrtus communis)

U antičkih naroda ta je lijepa aromatična biljka bila, kao i lovor, bila sveta i osobito cijenjena. Često se i kultivirala. Samonikla raste samo po sunčanim i toplim obalnim područjima, jer je osjetljiva na hladnoću. Biljka cvate u srpnju i kolovozu bijelim i nježnim cvjetovima s pet latica i mnogo prašnika. Najmirisniji je dio biljke njezino lišće, koje kad se protrlja među prstima ostavlja nježan citrusni miris. Plodovi su tamnoplave bobe, koje sazrijevaju u studenome. Mirtine bobe imaju ugodan, slatkast, aromatičan i ponešto smolast okus. Stari Atenjani jeli su ih svježe, a kao začin i digestiv upotrebljavali su ih u starom Rimu.

Alohtone vrste

Unesene vrste

Osim domaćih (autohtonih) vrsta, biljni inventar ovih pejzažnih parkova i drvoreda čine i brojne unesene vrste (alohtone)

  • pinija (Pinus pinea)
  • alepski bor (Pinus halepensis)
  • brucijski bor (Pinus brutia)
  • crni bor (Pinus nigra)
  • mediteranski čempres (Cupressus sempervirens)
  • atlaski cedar (Cedrus atlantica)
  • himalajski cedar (Cedrus deodara)
  • libanonski cedar (Cedrus libani)
  • grčka jela (Abies cephalonica)
  • španjolska jela (Abies pinsapo)
  • sekvoja (Sequoia sempervirens)
  • močvarni taksodij (Taxodium distichum)
  • eukaliptusi (Eucaliptus sp.)

Egzotične su biljke uglavnom zasađene oko vila i hotela – razne vrsta palmi i kaktusa.
 

Glavna šumska zajednica hrasta crnike i crnog jasena

Šume

Šumske zajednice

Glavna šumska zajednica Brijuna jest zajednica hrasta crnike i crnog jasena (Fraxino orniQuercetum ilicis). Kako područje prirodnog rasprostiranja koincidira s najnaseljenijim područjima još od antike, preostalo je vrlo malo sastojina u odnosu na nekadašnje površine, koje su danas u strukturi i izgledu visoke šume (šume iz sjemena). Glavne vazdazelene vrste ove zajednice jesu crnika (Quercus ilex), lemprika (Viburnum tinus), planika (Arbutus unedo), zelenika (Phillyrea media i P. latifolia), mirta (Myrtus communis), lovor (Laurus nobilis), veliki vrijes (Erica arborea), broćika (Rubia peregrina) i kozokrvina (Lonicera implexa i L. etrusca), dok se od listopadnih vrsta javljaju crni jasen (Fraxinus ornus), hrast medunac (Quercus pubescens), bijeli grab (Carpinus orientalis), šibika (Coronilla emeroides), kupina (Rubus ulmifolius) i drača (Paliurus spina-christi).

Većina sastojina ove zajednice nalazi se u raznim degradacijskim stadijima. Degradacija ove zajednice odvija se redoslijedom: šuma crnike i crnog jasena (sjemenjača, panjača) – makija – garig – kamenjara.

Makija

Makija je degradacijski stadij zajednice crnike i crnog jasena u kojemu nije izražena slojevitost. Makija je visoka nekoliko metara, u njoj prevladavaju grmoliki oblici crnike, planike, zelenike, lemprike i drugih vrsta. Po sastavu se ne razlikuje od visoke šume crnike, već po strukturi i izgledu. Kada je riječ o Brijunima, makiju nalazimo na svim otocima. Na manjim je otocima kompletna sa svim navedenim šumskim vrstama. Na Velikom Brijunu makija je djelomično izmijenjena zbog velikog broja divljači. Najljepša makija visoka i do osam metara, gusta do neprozirnosti, sačuvana je otocima Vangi i Pustom.

Garig

Garig nastaje ispašom, sječom ili nekim drugim negativnim utjecajem na makiju. Garizi nisu gusto zarasli kao makija, a čine ih pretežno otporne vrste, poput velikog vrijesa (Erica arborea), brnistre (Spartium junceum), šmrike (Juniperus oxycedrus) i dr., a ponekad, kao što je to slučaj kod brijunskih gariga, prevladavaju vrste bušina (Cistus sp.) – tzv. bušici. Mnoge biljne vrste koje rastu u sklopu bušika aromatične su i medonosne te uvelike pridonose raznolikosti kukaca oprašivača.

Nastali tijekom uređenja Brijuna u moderno turističko područje

Pejzažni parkovi

Većina otvorenih pejzažno-travnjačkih površina nastala je na nekadašnjim poljoprivrednim prostorima koji su tijekom povijesti dugo egzistirali, a zatim su bili napušteni zbog smanjenja broja stanovnika (bolesti, migracije…).

Tijekom radova na uređenju Brijuna u moderno turističko područje (od 1894.) reduciran je dio autohtone makije i niske šume, ali uz očuvanje većih i ljepših stabala i skupina crnike.

Prvorazredni soliteri

Neka od tih stabala danas su prvorazredni soliteri koji obilježavaju pojedine proplanke i vidike te im daju identitet. Divljač je utjecala na izgled ovih stabala (do visine od 2 m nema grana, jer divljač brsti mladice i lišće) pa krošnja ima izgled „kišobrana” kao da je vrtlarski obrađena.

Zaljubite se u sklad prirodnih i antropogenih elemenata koji brijunsko otočje čine jedinstvenim.
Kupi ulaznicu