Biljni svijet na otocima

Otočna flora

Brijune čini specifičnim i vrijednim u krajobraznim relacijama našeg podneblja upravo vegetacijska komponenta. Na Velikom Brijunu ostvaren je izuzetno vrijedan sklad prirodnih i antropogenih elemenata u cjelovitoj slici krajolika. Zauzimanjem nekada poljoprivrednih površina i krčenjem dijela šumskih površina te njihovim pretvaranjem u pejzažne parkove s prostranim otvorenim travnjacima stvoren je izuzetan krajolik jedinstven na hrvatskoj obali Jadrana.
Travnjaci, parkovi, makija, šume

Florni elementi na Brijunskom otočju

Glavnina flornih elemenata na Brijunskom otočju ima prava mediteranska obilježja

  • Najvažnije biljne kategorije Velikog Brijuna
  • Makija 261 ha
  • Travnjaci 124 ha
  • Parkovi 118 ha
  • Šume hrasta crnike (Quercus ilex) 68 ha
  • Šume crnike i lovora 48 ha
  • Kulture četinara 18 ha

Vrijedno je istaknuti da su na otočju pronađene neke vrste biljaka koje su uvrštene u skupinu posebno ugroženih vrsti u Istri (morska makovica, divlji krastavac, neke vrste trava i dr.), a one su na otočju dosta zastupljene i normalno se razvijaju.

Autohtoni mediteranski florni elementi

Mediteranske biljke

Uz crniku, nailazimo i na neke važne autohtone mediteranske florne elemente poput zelenike, planike, mirte, smrdljike i tršlje, velikog vrijesa i crnog jasena.

Tu šumu čine gotovo neprohodnom povijuše tetivika, veprina, sparožina, bljušt, mediteranska divlja ruža.
 

Planika - Arbutus unedo

Porodica ERICEACEA. Mediteranska biljka, lijepi zimzeleni grm ili malo stablo. Raste kao ukras makije na mnogim mjestima uz jadransku obalu. Zelenkasto-bijeli cvjetovi razvijaju se u bogatim i lijepim cvatovima od listopada do studenog. Narančastocrveni okrugli plodovi (maginje) na površini su neravni i gusto posuti bradavicama. Maginje nisu osobito ukusne, pa ih u našim primorskim krajevima ne cijene mnogo. Uživanje veće količine plodova izaziva probavne smetnje i stanje slično pijanstvu. Još je i starim Rimljanima bilo poznato djelovanje ovih plodova kada se jedu u većoj količini. Ime unedo, stari je rimski naziv za maginju, izveden prema Pliniju od “unum tantum edo” (jedem samo jedan).

Na brijunskom otočju ponešto se maginja preradi u rakiju.
 

Mirta - Myrtus comunis

Porodica MYRTACEAE. Mirta potječe sa istoka, a u mediteranske zemlje prenijeta je već u prethistorijsko doba. U antičkih naroda ta je lijepa aromatična biljka bila, kao i lovor, sveta i osobito cijenjena. Često se i kultivirala. Samonikla raste samo po sunčanim i toplim obalnim područjima, jer je osjetljiva na hladnoću. Biljka cvate u srpnju i kolovozu bijelim i nježnim mirišljavim cvijetovima sa 5 latica i mnogo prašnika. Plodovi su bobe, koje sazrijevaju u studenom. Mirtine bobe imaju ugodan, slatkast, aromatičan i ponešto smolast okus. Stari Atenjani jeli su ih svježe, a kao začin i digestiv upotrebljavali su ih u starom Rimu.

Alohtone vrste

Unesene vrste

Osim domaćih (autohtonih) vrsta, biljni inventar ovih pejzažnih parkova i drvoreda čine i brojne unesene vrste (alohtone)

  • pinija (Pinus pinea)
  • alepski bor (Pinus halepensis)
  • brucijski bor (Pinus brutia)
  • crni bor (Pinus nigra)
  • mediteranski čempres (Cupressus sempervirens)
  • atlaski cedar (Cedrus atlantica)
  • himalajski cedar (Cedrus deodara)
  • libanonski cedar (Cedrus libani)
  • grčka jela (Abies cephalonica)
  • španjolska jela (Abies pinsapo)
  • sekvoja (Sequoia sempervirens)
  • močvarni taksodij (Taxodium distichum)
  • eukaliptusi (Eucaliptus sp.)

Egzotične su biljke uglavnom zasađene oko vila i hotela – razne vrsta palmi i kaktusa.
 

Glavna šumska zajednica hrasta crnike i crnog jasena

Šume

Šumske zajednice

Glavna šumska zajednica Brijuna je zajednica hrasta crnike i crnog jasena (Fraxino orni – Quercetum ilicis). Kako područje prirodnog rasprostiranja koincidira sa najnaseljenijim područjima još od antike, danas je vrlo malo sastojina u odnosu na nekadašnje površine koje su danas u strukturi i izgledu visoke šume (šume iz sjemena). Glavne vazdazelene vrste ove zajednice jesu crnika (Quercus ilex), lemprika (Viburnum tinus), planika (Arbutus unedo), zelenika (Phillyrea media i P. latifolia), mirta (Myrtus communis), lovor (Laurus nobilis), veliki vrijes (Erica arborea), broćika (Rubia peregrina), kozokrvina (Lonicera implexa i L. etrusca), dok se od listopadnih vrsta javljaju crni jasen (Fraxinus ornus), hrast medunac (Quercus pubescens), bijeli grab (Carpinus orientalis), šibika (Coronilla emeroides), kupina (Rubus ulmifolius), drača (Paliurus spina-christi).

Većina sastojina ove zajednice nalazi se u raznim degradacijskim stadijima. Degradacija ove zajednice odvija se redoslijedom: šuma crnike i crnog jasena (sjemenjača, panjača) – makija – garig – kamenjara.

Makija

Makija je degradacijski stadij zajednice crnike i crnog jasena u kojemu nije izražena slojevitost. Makija je visoka nekoliko metara, u njoj prevladavaju grmoliki oblici crnike, planike, zelenike, lemprike i drugih vrsta. Po sastavu se ne razlikuje od visoke crnikove šume, već po strukturi i izgledu. Kada je riječ o Brijunima makiju nalazimo na svim otocima. Na manjim otocima ona je kompletna sa svim već navedenim šumskim vrstama. Na Velikom Brijunu makija je djelomično izmijenjena zbog velikog broja divljači. Najljepša makija visoka i do 8 metara, gusta do neprozirnosti, sačuvana je na poluotoku Peneda (Veliki Brijun) te otocima Vanga, Madona i Mali Brijun. Ta se makija ubraja u najreprezentativnije makijske površine na Sredozemlju.

Garig

Garig nastaje pašarenjem, sječom ili nekim drugim negativnim utjecajem na makiju. Garizi nisu gusto zarasli kao makije, isprekidani su zbog čega su često i bez tla. Garig čine pretežno otporne vrste poput bušina (Cistus sp.), velikog vrijesa, brnistre (Spartium junceum).

Nastali tijekom uređenja Brijuna u moderno turističko područje

Pejzažni parkovi

Većina otvorenih pejzažno-travnjačkih površina nastala je na nekadašnjim poljoprivrednim prostorima koji su tijekom povijesti dugo egzistirali, a zatim su bili napušteni zbog smanjenja broja stanovnika (bolesti, migracije…). 

Tijekom radova na uređenju Brijuna u moderno turističko područje (od 1894. god.) dio autohtone makije i niske šume je reduciran, ali uz očuvanje većih i ljepših stabala i skupina crnike. 

Prvorazredni soliteri

Neki od tih stabala danas su prvorazredni soliteri (s krošnjama do 20 m) koji obilježavaju i daju identitet pojedinim proplancima i vidicima. Divljač je utjecala na izgled ovih stabala (do visine od 2 m nema grana, jer divljač brsti mladice i lišće), pa krošnja ima izgled "kišobrana" kao da je vrtlarski obrađena.

Zaljubite se u sklad prirodnih i antropogenih elemenata koji Brijunsko otočje čine jedinstvenim.
Kupi ulaznicu