Brijunski vremeplov - početci

Dozvolite nam da vas provedemo kroz brijunski vremeplov, od vremena dinosaura do važnijih zbivanja novije povijesti. Proživite s nama nadasve bogatu povijest Brijuna i bolje upoznajte otočje koje nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Vrijeme veličanstvenih dinosaura

Putovanje započinjemo prije 130 milijuna godina kada su ovim područjem vladali veličanstveni gmazovi koji su za sobom ostavili niz dokaza o svojem postojanju. Šetajući pješčanim plažama ostavljamo tragove koje valovi, plima i kiša vrlo brzo unište. Shvaćate li stoga koliko je nevjerojatno da danas svjedočimo životu koji se odvijao prije toliko godina? Objasnit ćemo vam kako su se otisci stopa dinosaura ipak uspjeli očuvati.  

Otisci stopa dinosaura mogli su ostati sačuvani jedino ako su se kretali preko mekane podloge i ostavljali tragove, no jednadžba nije tako jednostavna. Otisci su vrlo brzo trebali biti prekriveni sedimentom (različitim od podloge) i ostati netaknuti sve dok dijagenetski procesi ne litificiraju sediment i pretvore ga u konsolidiranu stijenu. Tijekom vremena, gornji bi sloj prirodnim procesima ili djelovanjem čovjeka nestao, a otisci stopa postali bi vidljivi. Složeno, zar ne? 

Srećom, uvjeti su na Brijunima bili idealni za očuvanje cijeloga niza ovih izuzetno vrijednih nalaza. Do sada su otisci stopala dinosaura otkriveni na četiri lokaliteta Velikog Brijuna te na otocima Vangi, Galiji i Vrsaru. Posjetiteljima su dostupni otisci na Velikom Brijunu: na rtovima Ploče, Vrbanj, Barban i Pogledalo, a jedan troprsti otisak teropoda čeka vas već u velobrijunskoj luci.  

Tragovi dinosaura rijetki su i izuzetno dragocjeni te nam omogućuju bolje shvaćanje života ovih gmazova, njihova načina kretanja i hranjenja. Moguće je otkriti jesu li bili dvonošci ili četveronošci te jesu li se oslanjali na cijelo stopalo ili prste, a staze tragova otkrit će nam je li životinja trčala ili se polagano kretala, kao i je li bila sama ili pak u skupini.  
 

Prvi tragovi čovjeka

Najstariji tragovi života čovjeka na Brijunima potječu s kraja mlađeg kamenog doba (neolitika) i početka bakrenog doba (eneolitika). Razdoblje neolitika obilježeno je velikim promjenama u načinu života ljudi koji zbog prelaska na stočarstvo i zemljoradnju nomadski način života zamjenjuju sjedilačkim. Tragovi života na rtu Gromača, u uvali Javorika, predstavljaju najvažniji lokalitet u Istri koji svjedoči o djelovanju eneolitskog i ranobrončanog čovjeka.  

U najstarijem brijunskom naselju pronađeno je mnogo lonaca i zdjela namijenjenih svakodnevnoj uporabi. Ukrašavalo ih se utiskivanjem prstom, noktom ili rubom školjke, a kao nov način ukrašavanja pojavio se metličast ukras dobiven povlačenjem grančice preko još nepečene posude. Pronađena je i ukrašena keramička žlica s probušenom drškom koja se nosila na uzici kako bi uvijek bila “pri ruci”, a ujedno je bila i svojevrstan ukras, poput privjeska. Za oslikavanje tijela u vjerskim obredima ili utiskivanje motiva klasa ili borovih iglica na keramičke i krušne proizvode, koristio se keramički pečat - pintadera. Utisnuti je motiv simbolizirao poljodjelstvo i plodnost. 

Stanovnici naselja živjeli su u nastambama napola ukopanim u zemlju čiji je nadzemni dio izgrađen od pruća premazanoga glinom. Ognjište se nalazilo u sredini doma i bilo je izvor svjetlosti i topline. Pronađen je velik broj kremenih alatki i odbojaka, što upućuje na postojanje radionice i proizvodnju oruđa u samome naselju.  

Uz ognjište, važan dio opreme kuhinje bio je i žrvanj za mljevenje pšenice i ječma. Neolitičke domaćice obavljale su taj dug i zamoran postupak, a potom spravljale kruh.  

Lov ima važnu ulogu u prehrani neolitičkoga čovjeka, na što upućuju ostatci životinjskih kostiju te brojni nalazi kremenih strelica. Smještaj naselja uz samu morsku obalu i velik broj pronađenih kućica morskih puževa, školjkaša i riba, ukazuju na činjenicu da su se i morski specijaliteti pronalazili na jelovniku čovjeka mlađeg kamenog doba. 

Velika seoba indoeuropskih plemena dovodi do značajnih promjena u načinu života tijekom brončanoga doba. Naselja su podizana na uzvisinama, opasivana su bedemima i građena u tehnici suhozida, a za izradu oruđa i oružja koristila se bronca. Na otočju su otkrivena tri gradinska naselja na lokacijama Gradina i Straža na Velikom Brijunu, te Sv. Nikola na Malom Brijunu. Od tri navedena lokaliteta, Gradina je najreprezentativniji i najbolje istražen.  

Oko 1100. godine pr. Kr. dolazak novih stanovnika koji sa sobom donose željezo i drugačiji način sahranjivanja pokojnika (spaljivanjem), označava početak željeznoga doba u brijunskoj povijesti. 

Vrijeme Mlečana

Prve promjene u mirnom životu gradinskoga stanovništva nastaju u vrijeme dolaska Histra kojima Istra duguje svoje ime. Njihov gusarski pohod prekidaju Rimljani 177. godine pr.Kr. te se organizacijom stabilne države život s utvrđenih visina seli na obalu gdje niče niz villa rustica. U to vrijeme Veliki i Mali Brijun čine jednu cjelinu, a otočje se naziva Insulae Pullariae. Dotadašnje se navike i običaji stanovništva mijenjaju, a nekada zajedničko zemljište postaje vlasništvo rimskih kolonista i robovlasnika. Poljoprivreda je bila iznimno časno zanimanje, a brijunsko su vino i maslinovo ulje bili cijenjeni diljem Rimskoga Carstva. 

Kao najveći i najraskošniji ladanjski kompleks ističe se vila u uvali Verige. Kompleks se sastojao od niza građevina različitih namjena bogato ukrašenih freskama, mozaicima, štukaturama i skupocjenim mramorom. Uvala je naziv dobila prema nazivu lanaca koji su podizani za reguliranje ulaska u luku.  Uz kupalište u uvali nalazio se i skupocjeni vivarij (ribnjak) kao pokazatelj eksluzivnoga statusa vlasnika kompleksa.  

Propašću Zapadnoga Rimskog Carstva Brijuni kratko padaju pod vlast Istočnih Gota, a zatim slijedi bizantsko razdoblje. Uslijed društvenih promjena nastalih krajem 4. stoljeća, rimska vila u uvali Dobrika prerasta u naselje zbijenog tipa - kastrum. Naselje je u potpunosti samostalno funkcioniralo, a u nemirnim vremenima kasne antike, u svrhu zaštite, opasuje se čvrstim bedemima. U 6. stoljeću za potrebe sve većeg broja stanovništva kastruma podignuta je bazilika svete Marije, a nešto dalje i crkva svetoga Petra.  

Od 778. godine Brijuni su pod vlašću Franaka koji su uveli feudalno društveno uređenje, a u 9. stoljeću doseljavaju Slaveni.  

Rimsko doba i Bizant

Završetkom bizantskoga razdoblja reformatori duhovnog i javnog života postaju benediktinci. Crkva svete Marije uz nadogradnju postaje benediktinski samostan koji djeluje sve do pojave kuge početkom 14. stoljeća, a uskoro otočje pada pod mletačku vlast. Malobrojno stanovništvo otoka seli sa zapadne strane na istočnu, gdje podiže novo naselje i na mjestu stare crkve svetoga Germana gradi novu. Sagrađena je i crkva svetog Roka, zaštitnika od kuge, ali “crna smrt” i dalje hara, zajedno s malarijom. U to je vrijeme 99,7% zemljišta na Brijunima zapušteno i neobrađeno, dok na otočju živi tek pedesetak stanovnika u 14 kuća.  

Upravljanje otokom preuzele su četiri mletačke obitelji - Donà, Canali, Cornero i Franghini/Franzini. Njihov se život odvija u najvećoj kući ovoga razdoblja - kaštelu nastalom objedinjavanjem više građevina uz trokatnu obrambenu kulu. U njihovo vrijeme intenzivno su eksploatirane velike količine kvalitetnoga kamena, a potom su lađama prevožene u Veneciju, Anconu i Udine za izgradnju brojnih kuća, palača, mostova i crkava. Osim ove djelatnosti, na otočju se razvija i kamenoklesarstvo, a intenzivira se vađenje soli koja se ovdje proizvodi još od antičkih vremena. 

Malarija hara otočjem sve do kraja 19. stoljeća. Razvoju komaraca, prijenosnika ove zarazne bolesti, pogodovalo je močvarno područje koje je dominiralo Brijunima u ono vrijeme. Tršćanski horograf i liječnik Prospero Petronio u svojim zapisima spominje otok kao “ponekad pust i gotovo napušten”. 

Propašću Mletačke Republike otočje nakratko pada pod Napoleonovu vlast, ali početkom 19. stoljeća Austrijska Carevina preuzima vladavinu nad ovim područjem. Uskoro će vlasnik Brijuna postati Paul Kupelwieser koji će malarično i zapušteno otočje pretvoriti u mondeno lječilište i odmaralište elitnih gostiju, čime započinje novo doba brijunske povijesti kojem svjedočimo i danas.