Parkovi Hrvatske O nama Nabava i natječaji Press Novosti Kontakti

Sjećanja Paula Kupelwiesera

“Gotovo jedino što smo od raslinja mogli vidjeti bio je jedan čempres, uzdizao se iza tornja i bio je star oko trideset godina, desetak istodobnih dudovih stabala uz rub male luke, nekoliko starih maslina i mnogo lovora duž malobrojnih putova. Do mora su se spuštali kameni odroni, iza tih odrona nalazili su se kamenolomi, a bila su tu i dva mala, veoma loše održavana vinograda. Utvrda, nazvana Fort Tegetthoff, bila je izgrađena između 1868. i 1872. uz cijenu od mnogo milijuna. U to je vrijeme bila posve prazna, imala je nekoliko topova od lijevana željeza, a stražarila su samo dvojica muškaraca. Straža se mijenjala svakog dana, jer se boravak na Brijunima smatrao veoma opasnim.”

Ovako svoj prvi posjet Brijunima opisuje Paul Kupelwieser, austrijski industrijalac, inženjer metalurgije, stručnjak za čelik i veliki vizionar. On je 15. kolovoza 1893. kupio malarično brijunsko otočje za 75.000 guldena. Svojom je upornošću, dosljednošću i velikom željom močvarne otoke pretvorio u mondeno europsko lječilište.

Pomalo su nevjerojatni zahvati koje je Paul Kupelwieser uz pomoć vrsnih suradnika učinio na brijunskome otočju. Čišćenje travnjaka od otpadnoga kamena iz kamenoloma, pošumljavanje otoka i kamenoloma, krčenje makije, izgradnja luke u koju se ranije moglo uploviti samo tijekom plime, izgradnja male vile i luksuznih hotela, kao i prvoga bazena u svijetu s grijanom morskom vodom, izgradnja konjskoga trkališta te igrališta za golf i tenis, samo su neke od impresivnih intervencija učinjenih na Brijunima.

Posebno su bili cijenjeni plodni vinogradi koji su podrume punili dobrim vinom, a vrijedi spomenuti da se ova božanska kapljica prodavala u Beču.

U ambicioznome naumu Paul Kupelwieser nije bio sam. Svesrdno mu je pomagao Alojz Čufar, labinski šumar kojega je stari Austrijanac 1894. postavio za upravitelja otočja. U prvih šest godina vlasništva nad otocima Paul Kupelwieser zapisao je sjećanje:

“Tu je sada već bila prava luka sa zaštitnim lukobranom kako bi i parobrodi srednje veličine mogli pristajati, napravljena je redovita poštanska i brzojavna veza, a uvezena vegetacija, pinije, čempresi, palme i cedrovi uspijevali su iznenađujuće dobro. No, od ciljeva što sam ih sebi postavio, da kupljeno zemljište učinim zdravim, plodnim i lijepim, nakon šest godina marljiva i skupa rada, bila je dostignuta samo ljepota raslinja, kojemu su se povremeni gosti čudili, divili i zavoljeli ga.“

U to se vrijeme govorilo kako je dovoljan boravak od tek nekoliko sati na otoku da čovjek zadobije tešku i često smrtonosnu bolest - malariju. Na Brijunima je bilo zaraženo 22% populacije od ukupno 300 stanovnika, dok je u Puli taj postotak bio i viši - čak 30%. Među oboljelima našao se i sam Kupelwieser. Iako je bio vrlo blizu smrti, uspješno se izliječio.

Pročitavši novinarsku bilješku, Kupelwieser je saznao da svjetski poznati znanstvenik Robert Koch provodi istraživanje o suzbijanju malarije u Grosettu kod Rima te mu je pisao predloživši da svoja istraživanja preseli na daleko ugodnije Brijune. Koch se pozivu odazvao u iznimno kratkom roku od samo osam dana te je poslao svoj liječnički tim, a sam je na otočje pristigao osam dana nakon njih. Tek nakon što je Kupelwieser uz pomoć Nobelovca Roberta Kocha oslobodio otok od malarije, izgradio turističke atrakcije i doveo vodu s kopna, mogao je prenositi svoju ljubav prema otočju na prijatelje i goste koji su otok posjećivali iz godine u godinu.

Mnogi su Kupelwieserovi prijatelji iskazivali izrazito zanimanje za njegov rad, divili se onome što je stvorio, ali ga i žalili što je svoj novac i vrijeme posvetio nezahvalnoj zadaći. Mnogi su mu od njih na razne načine pomagali, a kako piše Paul Kupelwieser:

“Bez ove veoma bitne pomoći mojih prijatelja, ne bih uspio izdržati tako dugo dok Brijuni ne budu davali bilo kakovu rentu.“

Posjedujete li otočje, brod se nameće kao prijeko potrebno prijevozno sredstvo. Prvi je Kupelwieserov brodić bio ribarski jedrenjak, zatim teretni parobrod, a nakon nekog je vremena tvornica iz Graza izgradila prvi u svijetu dizelski motor za Brijune.

Malo je poznato da je Paul Kupelwieser uz pomoć upravitelja Brijuna Čufara kupio zemljište oko medulinske luke te je u planu imao izgraditi željeznički krak za Medulin. Vjerovao je kako bi ta investicija odlično poslužila vojnim interesima Pule, a promet bi se s Rijekom i Dalmacijom odvijao nesmetano. Nažalost, zapovjednik generalštaba želio je najmanje tri stotine tisuća kruna za izgradnju izvjesnih potrebnih utvrda kod Pule. Tako su Medulinska luka i njezina okolica postale pasivno uložen kapital.

Iako je upravitelj Čufar tada bio zabrinjavajućeg zdravstvenog stanja, spretno je obavio sve kupovine u Medulinu, no uskoro se njegovo stanje pogoršalo te je preminuo boraveći u gorju Mittelwald kod Villacha. Njegovu ulogu upravitelja Brijuna podijelila su dva Kupelwieserova sina. Karl je preuzeo upravljanje Brijunima, dok je Leopold preuzeo brigu oko poprilično razvijena turizma i trgovine vinom.

Posljednje sjećanje Paula Kupelwiesera zabilježeno u knjizi “Iz sjećanja starog Austrijanca” dokazuje kako je Brijunima oduvijek predodređen zvjezdani sjaj i gosti svjetskoga glasa:

“Sredinom srpnja 1908. Brijune je posjetio prijestolonasljednik, njegova carska visost Franz Ferdinand sa suprugom, vojvotkinjom od Hohenberga.“

Zahvaljujući snalažljivom i upornom vizionaru, Brijuni su postali sjecište europske i svjetske elite, a dolazak brojnih gostiju, pripadnika aristokratske, kulturne, znanstvene, industrijske i ekonomske elite redovito je objavljivan u otočkim novinama (1910. - 1914.).

Iako je Paul Kupelwieser sagradio mauzolej (Kupelwieserov mir) za sebe i svoju suprugu Mariju, u njemu su svoje posljednje počivalište pronašli samo Marija i sin Karl, dok je sam Kupelwieser uslijed okolnosti preminuo u Beču. Na njegovoj nadgrobnoj ploči, ispod njegova imena, ime je voljenoga otoka.

Impozantan rad Paula Kupelwiesera obilježio je Brijune na kojima je ostavio divljenja vrijedan, neizbrisiv trag.