Sjećanja Paula Kupelwiesera

„Gotovo jedino što smo od raslinja mogli vidjeti bio je jedan čempres, uzdizao se iza tornja i bio je star oko trideset godina, desetak jednako starih dudovih stabala uz rub male luke, nekoliko starih maslina i mnogo lovora duž malobrojnih putova. Do mora su se spuštali kameni odroni, iza tih odrona nalazili su se kamenolomi, a bila su tu i dva mala, veoma loše održavana vinograda. Utvrda, nazvana Fort Tegetthoff, bila je izgrađena između 1868. i 1872. uz cijenu od mnogo milijuna. U to je vrijeme bila posve prazna, imala je nekoliko topova od lijevana željeza, a stražarila su samo dvojica muškaraca. Straža se mijenjala svakog dana, jer se boravak na Brijunima smatrao veoma opasnim.”

Ovako svoj prvi posjet Brijunima u srijedu 2. kolovoza 1893.,opisuje Paul Kupelwieser, austrijski inženjer metalurgije, stručnjak za čelik i veliki vizionar u autobiografiji "BRIONI - iz Sjećanja starog Austrijanca" (Amforapress, Pula). On je 15. kolovoza 1893. kupio malarično brijunsko otočje za 75 000 guldena. Svojom je upornošću, dosljednošću i velikom željom Brijune pretvorio u mondeno europsko lječilište.

Pomalo su nevjerojatni zahvati koje je Paul Kupelwieser uz pomoć vrsnih suradnika učinio na brijunskome otočju. Pošumljavanje otoka i kultiviranje kamenoloma, krčenje makije, izgradnja luke u koju se ranije moglo uploviti samo tijekom plime, izgradnja vila i luksuznih hotela, bazena s grijanom morskom vodom, konjičkog trkališta te igrališta za tenis samo su neke od impresivnih intervencija učinjenih na Brijunima.

Posebno su bili cijenjeni plodni vinogradi koji su podrume punili dobrim vinom, a vrijedi spomenuti da se ova božanska kapljica prodavala i u Beču.

U ambicioznome naumu Paul Kupelwieser nije bio sam. Svesrdno mu je pomagao Alojz Čufar, labinski šumar kojega je 1894. postavio za upravitelja otočja. U svojim "Sjećanjima..." tiskanim u Beču 1918. Paul Kupelwieser zabilježio je sljedeće:

„Tu je sada već bila prava luka sa zaštitnim lukobranom kako bi i parobrodi srednje veličine mogli pristajati, napravljena je redovita poštanska i brzojavna veza, a uvezena vegetacija, pinije, čempresi, palme i cedrovi, uspijevala je iznenađujuće dobro. No od ciljeva što sam ih sebi postavio, da kupljeno zemljište učinim zdravim, plodnim i lijepim, nakon šest godina marljiva i skupa rada bila je dostignuta samo ljepota raslinja, kojemu su se povremeni gosti čudili, divili i zavoljeli ga.”

U to se vrijeme govorilo kako je dovoljan boravak od tek nekoliko sati na otoku da čovjek zadobije tešku i često smrtonosnu bolest – malariju. Među oboljelima našao se i sam Kupelwieser. Iako je bio vrlo blizu smrti, uspješno se izliječio.

Pročitavši u novinama da svjetski poznati znanstvenik Robert Koch planira istraživanje o suzbijanju malarije u talijanskome gradu Grosettu, Kupelwieser mu je predložio da svoja istraživanja preseli na Brijune. Koch se pozivu odazvao već za osam dana te je na otočje poslao svoj liječnički tim, a sam je pristigao nešto poslije. Tek nakon što je Kupelwieser uz pomoć nobelovca Roberta Kocha oslobodio otok od malarije, izgradio turističke atrakcije i doveo vodu s kopna, mogao je prenositi svoju ljubav prema otočju na prijatelje i goste koji su otok posjećivali iz godine u godinu.

Mnogi su Kupelwieserovi prijatelji iskazivali izrazito zanimanje za njegov rad, divili se onome što je stvorio, ali ga i žalili što je svoj novac i vrijeme posvetio nezahvalnoj zadaći. Mnogi su mu od njih na razne načine pomagali, o čemu piše:

„Bez ove veoma bitne pomoći mojih prijatelja ne bih uspio izdržati tako dugo dok Brijuni ne budu davali bilo kakvu rentu.”

Posjedujete li otočje, brod se nameće kao prijeko potrebno prijevozno sredstvo. Prva Kupelwieserova brodica bio je ribarski jedrenjak, zatim je kupljen teretni parobrod, a 1908. u novi brod „Brioni“ u Trstu je ugrađen dizelski motor tvornice iz Graza i to je bio prvi u svijetu putnički brod na motorni pogon!

O tom postignuću P. Kupelwieser piše:

„…od 1903. do 1908. na Brijunima su poduzimane samo manje investicije. Jedna je od njih uvođenje redovite veze s Pulom novim brodom za poštanski i putnički promet. Ali ovoga puta to nije bio parobrod.

Moja sklonost korištenju uvijek novih dostignuća navela me da za pogon novog broda izaberem dizelski motor. Još sam prije dvije godine jednim dizel-uređajem od 60 konjskih snaga uveo električnu rasvjetu u naše prošireno hotelsko naselje. Strojarnica koju smo izgradili za tu namjenu bila je već takvih dimenzija da su se u nju mogli smjestiti novi dodatni strojevi četverostruke i veće snage.

Pogon dizelskim strojem, koji je isporučila tvornica vagona iz Graza, pokazao se vrlo ekonomičnim i jednostavnim za održavanje. Vrstan inženjer iz te tvornice predložio mi je da se odvažim na upotrebu dizelskog stroja za brod, što je za ono vrijeme bio vrlo hrabar poduhvat. Ovaj odvažni potez napredovao je polako, ali je na kraju ipak uspio i odonda je ovaj prvi brod s dizelskim strojem neprestano u pogonu. Siguran sam da će u skladu sa svojim osobinama moći služiti još deteljećima.*

Nakon ovog prvog poštanskog broda Brijuni su poslije nekoliko godina dobili drugi, s nešto jačim dizelskim motorom, izrađenim ovaj put u augsburško-nirnberškoj tvornici.

Kao što sam često viđao, tako je i u Austriji, nakon genijalnog i obećavajućeg početka, uslijedio zastoj. Tvornica iz Graza, koja je izgradnjom stacionarnih dizelskih strojeva stekla veliki ugled, pretrpana narudžbama, nije htjela, ili nije mogla, poklanjati više pažnje brodski motorima. Konstruirala je za 'Brione', po mojoj narudžbi, prvi brodski dizelski motor u svijetu. Potom su, međutim, vodstvo preuzele njemačke tvornice i ovaj tip motora razvile do te mjere, kakve ih danas poznamo u izvanrednim podmorničkim izvedbama, što ih u postojećoj fazi tehnološkog napretka mogu omogućiti jedino dizelski strojevi.“

(*Brod je preživio oba rata i 1947. uvršten u flotu „Jadrolinije“ pod imenom „Rečina“ s ugrađenim novim motorom, umjesto onog povijesnog koji je odradio četiri desetljeća. Od 1968. u Zadru je restoran s imenom “Mare nostrum”., 1972. Mijenja ime u “ZD 3 Lido” a 1988. završava vijek u rezalištu, umjesto da je umirovljen kao povijesna atrakcija na Brijunima.)

Nakon smrti upravitelja Čufara upravljanje Brijunima preuzeo je Kupelwieserov stariji sin Karl, dok je mlađi Leopold vodio brigu o turizmu i trgovini vinom.

Svoja sjećanja Paul Kupelwieser završava:

„Sredinom srpnja 1908. Brijune je posjetio prijestolonasljednik, njegova carska visost Franz Ferdinand, sa suprugom, vojvotkinjom od Hohenberga.”

Zašto „Sjećanja…“ završavaju 1908. godinom kad je Prijestolonasljednik na Brijune narednih godina dolazio višekratno i ostajao s obitelji i po dva zimska mjeseca kako bi se riješio astme, jer je njegovim plućnim tegobama godila tamošnja klima? A i cjeloviti hotelski kompleks zgotovljen je 1913.

Odgovor su dala istraživanja izv. prof. dr. sc. Nataše Urošević u Kupelwieserovoj ostavštini pohranjenoj u Zbirci rijetkih rukopisa Sveučilišne nacionalne biblioteke u Beču, u izvornom rukopisu „Sjećanja...“ gdje je autor detaljno opisao nesporazume s Prijestolonasljednikom kome su se Brioni toliko dopali da ih je naumio preuzeti od vlasnika i na njima sagraditi luksuznu rezidenciju. Kupelwieser se, pak, nije želio odreći „svoga carstva“, ponudio je kao kompromis izgradnju carske vile na poluotoku Peneda… I tko zna kako bi sve to završilo da nije bilo sarajevskog atentata.

Te i neke druge dijelove „Sjećanja...“ autorov brat dr. Karl Kupelwieser kao priređivač u novonastalim okolnostima 1918. nije uvrstio u tiskanu verziju, ali je u predgovoru odškrinuo vrata: „Možda će neko kasnije, mirnije vrijeme omogućiti upotpunjavanje ove životne slike“.

O tome detaljnije u novom proširenom izdanju: Paul Kupelwieser "BRIONI - Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers"/Iz Sjećanja starog Austrijanca”, Amforapress, Pula, 2023.; amforapress@gmail.com).

Zahvaljujući snalažljivom i upornom vizionaru, Brijuni su postali stjecište europske i svjetske elite, a dolazak brojnih gostiju, pripadnika aristokratske, kulturne, znanstvene, industrijske i ekonomske elite redovito je objavljivan u otočnim novinama (1910. – 1914.).

Iako je Paul Kupelwieser sagradio mauzolej (Kupelwieserov mir) za sebe i svoju suprugu Mariju, u njemu su svoje posljednje počivalište pronašli Marija i njihov sin Karl, dok je sam Kupelwieser uslijed okolnosti preminuo u Beču. Na njegovoj nadgrobnoj ploči na bečkom groblju (gdje je pokopan privremeno, dok po oporučnoj želji, što je pisalo i u smrtovnici, ne bude moguće sahraniti ga pored supruge u njegovoj vlastitoj zemlji) ispod njegova imena, ime je voljenoga otoka.

Impozantan rad Paula Kupelwiesera obilježio je Brijune, na kojima je ostavio neizbrisiv trag vrijedan divljenja.

Foto: "Brioni Insel Zeitung" br. 10, god. 1912.: Njemački car Wilhelm II. i prijestolonasljednik Franz Ferdinand sa suprugama i djecom na Brijunima 26. III. 1912.