Sjećanja Paula Kupelwiesera

„Gotovo jedino što smo od raslinja mogli vidjeti bio je jedan čempres, uzdizao se iza tornja i bio je star oko trideset godina, desetak jednako starih dudovih stabala uz rub male luke, nekoliko starih maslina i mnogo lovora duž malobrojnih putova. Do mora su se spuštali kameni odroni, iza tih odrona nalazili su se kamenolomi, a bila su tu i dva mala, veoma loše održavana vinograda. Utvrda, nazvana Fort Tegetthoff, bila je izgrađena između 1868. i 1872. uz cijenu od mnogo milijuna. U to je vrijeme bila posve prazna, imala je nekoliko topova od lijevana željeza, a stražarila su samo dvojica muškaraca. Straža se mijenjala svakog dana, jer se boravak na Brijunima smatrao veoma opasnim.”

Ovako svoj prvi posjet Brijunima opisuje Paul Kupelwieser, austrijski inženjer metalurgije, stručnjak za čelik i veliki vizionar. On je 15. kolovoza 1893. kupio malarično brijunsko otočje za 75 000 guldena. Svojom je upornošću, dosljednošću i velikom željom Brijune pretvorio u mondeno europsko lječilište.

Pomalo su nevjerojatni zahvati koje je Paul Kupelwieser uz pomoć vrsnih suradnika učinio na brijunskome otočju. Pošumljavanje otoka i kultiviranje kamenoloma, krčenje makije, izgradnja luke u koju se ranije moglo uploviti samo tijekom plime, izgradnja vila i luksuznih hotela, bazena s grijanom morskom vodom, konjičkog trkališta te igrališta za tenis samo su neke od impresivnih intervencija učinjenih na Brijunima.

Posebno su bili cijenjeni plodni vinogradi koji su podrume punili dobrim vinom, a vrijedi spomenuti da se ova božanska kapljica prodavala i u Beču.

U ambicioznome naumu Paul Kupelwieser nije bio sam. Svesrdno mu je pomagao Alojz Čufar, labinski šumar kojega je 1894. postavio za upravitelja otočja. U svojim sjećanjima napisanim 1917. Paul Kupelwieser zabilježio je sljedeće:

„Tu je sada već bila prava luka sa zaštitnim lukobranom kako bi i parobrodi srednje veličine mogli pristajati, napravljena je redovita poštanska i brzojavna veza, a uvezena vegetacija, pinije, čempresi, palme i cedrovi, uspijevala je iznenađujuće dobro. No od ciljeva što sam ih sebi postavio, da kupljeno zemljište učinim zdravim, plodnim i lijepim, nakon šest godina marljiva i skupa rada bila je dostignuta samo ljepota raslinja, kojemu su se povremeni gosti čudili, divili i zavoljeli ga.”

U to se vrijeme govorilo kako je dovoljan boravak od tek nekoliko sati na otoku da čovjek zadobije tešku i često smrtonosnu bolest – malariju. Među oboljelima našao se i sam Kupelwieser. Iako je bio vrlo blizu smrti, uspješno se izliječio.

Pročitavši u novinama da svjetski poznati znanstvenik Robert Koch planira istraživanje o suzbijanju malarije u talijanskome gradu Grosettu, Kupelwieser mu je predložio da svoja istraživanja preseli na Brijune. Koch se pozivu odazvao već za osam dana te je na otočje poslao svoj liječnički tim, a sam je pristigao nešto poslije. Tek nakon što je Kupelwieser uz pomoć nobelovca Roberta Kocha oslobodio otok od malarije, izgradio turističke atrakcije i doveo vodu s kopna, mogao je prenositi svoju ljubav prema otočju na prijatelje i goste koji su otok posjećivali iz godine u godinu.

Mnogi su Kupelwieserovi prijatelji iskazivali izrazito zanimanje za njegov rad, divili se onome što je stvorio, ali ga i žalili što je svoj novac i vrijeme posvetio nezahvalnoj zadaći. Mnogi su mu od njih na razne načine pomagali, o čemu piše:

„Bez ove veoma bitne pomoći mojih prijatelja ne bih uspio izdržati tako dugo dok Brijuni ne budu davali bilo kakvu rentu.”

Posjedujete li otočje, brod se nameće kao prijeko potrebno prijevozno sredstvo. Prva Kupelwieserova brodica bio je ribarski jedrenjak, zatim je kupljen teretni parobrod, a nakon nekog je vremena tvornica iz Graza za Brijune izgradila prvi u svijetu putnički brod s dizelskim motorom.

Nakon smrti upravitelja Čufara upravljanje Brijunima preuzeo je Kupelwieserov stariji sin Karl, dok je mlađi Leopold preuzeo brigu o turizmu i trgovini vinom.

Svoja sjećanja Paul Kupelwieser završava:

„Sredinom srpnja 1908. Brijune je posjetio prijestolonasljednik, njegova carska visost Franz Ferdinand, sa suprugom, vojvotkinjom od Hohenberga.”

Zahvaljujući snalažljivom i upornom vizionaru, Brijuni su postali stjecište europske i svjetske elite, a dolazak brojnih gostiju, pripadnika aristokratske, kulturne, znanstvene, industrijske i ekonomske elite redovito je objavljivan u otočnim novinama (1910. – 1914.).

Iako je Paul Kupelwieser sagradio mauzolej (Kupelwieserov mir) za sebe i svoju suprugu Mariju, u njemu su svoje posljednje počivalište pronašli Marija i njihov sin Karl, dok je sam Kupelwieser uslijed okolnosti preminuo u Beču. Na njegovoj nadgrobnoj ploči, ispod njegova imena, ime je voljenoga otoka.

Impozantan rad Paula Kupelwiesera obilježio je Brijune, na kojima je ostavio neizbrisiv trag vrijedan divljenja.