Aktivnosti parka

Ovoga ljeta u Nacionalnom parku Brijuni otvorena je izložba kočija u neposrednoj blizini nekadašnje konjušnice.

Tradicija vožnje kočija na Brijunima potječe s kraja 19. i početka 20. st. kada je ovakav način prijevoza još uvijek bio uobičajen. Zaslugom tadašnjeg vlasnika otočja Paula Kupelwiesera, Brijuni su postali poznato turističko odredište, a vožnja kočijom bila je dio bogate turističke ponude.

U tim prvim godinama razvoja brijunskog turizma važnost kočija bila je velika. Brojni austrijski gosti koji su iz Beča vlakom kretali na put prema jugu stizali su do Vodnjana odakle bi se kočijama prevozili do Fažane, a zatim brodom do brijunskog otočja.

U vožnji kočijom gosti su mogli uživati i na otoku promatrajući čarobne krajolike i udišući svježi brijunski zrak prepun mirisa mediteranskog bilja. Brojne staze i kolski putevi sagrađene su kako bi vožnja i obilazak otočja za brijunske goste, među kojima su bili i mnogi uglednici i aristokrati, bio što ugodniji.

Tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća kočije su se nastavile upotrebljavati za izlete četveropregom kao i za prijevoz gostiju do polo igrališta gdje su se pratile utakmice ovog atraktivnog i tada izuzetno popularnog sporta. Za prijevoz se koristila poštanska kočija koju su vukla četiri konja i koja je mogla prevesti veći broj ljudi.

Danas se na otoku nalazi devet kočija koje, iako potječu s kraja 19. i početka 20. st., na Brijune su, većinom, došle kasnije. Na otok su dopremljene, kupljene ili su stigle kao poklon nekadašnjem predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu te su se od 50-ih godina prošlog stoljeća koristile u protokolarne svrhe za prijevoz gostiju. Njima su se otokom vozili brojni Titovi suradnici i gosti među kojima i mnogi državnici, kraljevi, carevi i članovi njihovih obitelji.

Zanimljivost brijunskih kočija je u njihovoj raznolikosti - od jednostavnijih lovačkih preko elegantnih građanskih do luksuznijih tipova omiljenih među aristokracijom.

Izloženo je devet kočija od kojih su četiri lovačke, dvije pripadaju tipu Viktorija te po jedna kočija tipa Milord, Landau i Barouch.

Jedna od impresivnijih svakako je kočija tipa Landau koja je naziv vjerojatno dobila prema istoimenom gradu u zapadnoj Njemačkoj. Datira se na sam kraj 19. st., a primarno je imala funkciju gradskog vozila. Ono što ju čini posebnom je kabina sa sklopivim krovom koji se pri vrhu otvara u dva dijela. Za lijepoga vremena putnici su stoga mogli uživati u suncu, dok bi se za kišnih i vjetrovitih dana krov zatvorio, pružajući im potpunu zaštitu. Kako u stražnjem dijelu nema prostora za prijevoz prtljage služila je za kraće gradske vožnje. Karakteristične svjetiljke kvadratnog oblika, crna boja i decentni zlatni ukrasi čine ovu kočiju posebno elegantnom.

Kočije tipa Viktorija bile su omiljeni izbor za prijevoz brijunskih gostiju kako u protokolarnim vožnjama tako i u onim manje formalnim obilascima otočja kod razgledavanja kulturne i prirodne baštine. Ovaj tip kočije dobio je ime po kraljici Viktoriji kojoj je bio najdraži, a zahvaljujući njoj ova kočija postala je omiljena među europskom aristokracijom i imućnijim slojevima društva. Radi se o vrlo udobnoj i elegantnoj kočiji savršenoj za dame iz visokog društva - niski ulaz i sklopivi krov činili su je idealnom za dnevne vožnje parkovima, odlazak u kraće posjete ili pokazivanje novih haljina u vožnji gradom.

Preteča slavne Viktorije bila je kočija tipa Milord. Nastala tako da se laganoj, otvorenoj kočiji Phaeton s jednim sjedalom dodalo sjedalo za kočijaša. Ovo fiksno sjedalo s ručnom kočnicom zvuči kao nešto obično, ali nije svatko mogao imati kočiju s vozačem – to je bio statusni simbol i znak da je vlasnik dovoljno imućan i može imati osobnog kočijaša te se ne mora sam zamarati vožnjom. Iako je imala sklopivi krov, Milord je bila namijenjena lijepom vremenu – savršena za izlete na ladanje ili vožnju slikovitim seoskim stazama.

Kočija tipa Barouch odiše aristokratskim sjajem 19. stoljeća. Na jednom kotaču nosi natpis radionice Sebastiana Armbrustera iz Beča, koja je izrađivala kočije za carsku obitelj, a i danas se neke od njihovih kočija čuvaju u dvorcu Schönbrunn. Dizajnirana na način da ima dva nasuprotna sjedala za četvero putnika (vis-à-vis), od kojih su samo dvoje – oni na stražnjem sjedalu – mogli biti zaštićeni sklopivim krovom. Barouche je bila savršena za proljetne i ljetne vožnje parkovima, pa tako i na Brijunima nije bila samo ukras, već glavno protokolarno vozilo. U njoj su se od 50-ih godina 20. stoljeća uz predsjednika Josipa Broza Tita i njegovu suprugu vozile i brojne povijesne ličnosti - Eleanor Roosevelt, egipatski predsjednik Nasser, vojvoda od Luksemburga, nizozemska kraljica Julijana i mnogi drugi.

Lovačke kočije možda nisu elegantne kao gradske ni svečane poput onih ceremonijalnih, ali su bile nezamjenjive u svakodnevici imućnih vlasnika ladanjskih imanja. Od četiri brijunske lovačke kočije dvije su restaurirane. Veća, s natpisom slavne bečke radionice Sebastiana Armbrustera, povezuje se s carskim dvorom. Manja kočija, vrlo slične izrade i izgleda, moguće potječe iz iste radionice. Mogla je služiti kao dječja kočija najmlađih članova obitelji za vožnje po parkovima i imanjima. Dizajn brijunskih kočija, iako jednostavan, pokazuje određenu eleganciju, ali i praktičnost. Sjedala od umjetne kože ukrašena su bijelim bordurama, a obruči kotača naglašeni oker žutom bojom. Ove kočije nemaju zasebno sjedalo za kočijaša, a da su se prvenstveno koristile za dnevne vožnje kao i za pogodnih vremenskih uvjeta upućuje nedostatak svjetiljki i krova.

Iako se danas više ne koriste kao prijevozno sredstvo brijunske kočije svjedoče o raznolikosti nekadašnje namjene i majstorstvu izrade te nam otkrivaju svoje bogato kulturno, društveno i tehničko nasljeđe.

Tekst: Snežana Smolić

Foto: Nataša Sundara, Fototeka