Šumske zajednice

Glavna šumska zajednica Brijuna je zajednica hrasta crnike i crnog jasena (Fraxino orni – Quercetum ilicis). Kako područje prirodnog rasprostiranja koincidira sa najnaseljenijim područjima još od antike, danas je vrlo malo sastojina u odnosu na nekadašnje površine koje su danas u strukturi i izgledu visoke šume (šume iz sjemena). Glavne vazdazelene vrste ove zajednice jesu crnika (Quercus ilex), lemprika (Viburnum tinus), planika (Arbutus unedo), zelenika (Phillyrea media i P. latifolia), mirta (Myrtus communis), lovor (Laurus nobilis), veliki vrijes (Erica arborea), broćika (Rubia peregrina), kozokrvina (Lonicera implexa i L. etrusca), dok se od listopadnih vrsta javljaju crni jasen (Fraxinus ornus), hrast medunac (Quercus pubescens), bijeli grab (Carpinus orientalis), šibika (Coronilla emeroides), kupina (Rubus ulmifolius), drača (Paliurus spina-christi).

Većina sastojina ove zajednice nalazi se u raznim degradacijskim stadijima. Degradacija ove zajednice odvija se redoslijedom: šuma crnike i crnog jasena (sjemenjača, panjača) – makija – garig – kamenjara.

Makija je degradacijski stadij zajednice crnike i crnog jasena u kojemu nije izražena slojevitost. Makija je visoka nekoliko metara, u njoj prevladavaju grmoliki oblici crnike, planike, zelenike, lemprike i drugih vrsta. Po sastavu se ne razlikuje od visoke crnikove šume, već po strukturi i izgledu. Kada je riječ o Brijunima makiju nalazimo na svim otocima. Na manjim otocima ona je kompletna sa svim već navedenim šumskim vrstama. Na Velikom Brijunu makija je djelomično izmijenjena zbog velikog broja divljači. Najljepša makija visoka i do 8 metara, gusta do neprozirnosti, sačuvana je na poluotoku Peneda (Veliki Brijun) te otocima Vanga, Madona i Mali Brijun. Ta se makija ubraja u najreprezentativnije makijske površine na Sredozemlju.

Garig nastaje pašarenjem, sječom ili nekim drugim negativnim utjecajem na makiju. Garizi nisu gusto zarasli kao makije, isprekidani su zbog čega su često i bez tla. Garig čine pretežno otporne vrste poput bušina (Cistus sp.), velikog vrijesa, brnistre (Spartium junceum).
Krajnji degradacijski stadij spomenute zajednice je kamenjara. Kamenjara nije suvislo obrasla vegetacijom, te je zbog erozije uglavnom bez tla. U kamenjari rasti najotpornije vrste, pionirske vrste koje su prilagođene na najteže ekološke uvjete poput bušina, kadulje (Salvia officinalis), smilja (Helichrysum italicum), mekinjak (Drypis spinosa).
Drugu šumsku zajednicu Brijunskog otočja čini zajednica tršlje i vazdazelene krkavine (Pistacio lentisco – Rhamnetum alaterni). Ova je šumska zajednica značajna za malene otoke zapadne obale Istre, stoga i za neke Brijunskog otočja. Glavne vrste ove zajednice jesu krkavina (Rhamnus alaternus), tršlja (Pistacia lentiscus), mirta, uz niz ostalih vrsta iz prethodne zajednice, ali bez udjela crnike.

Literatura:

  • Vukelić, J., Rauš, Đ., 1998.: Šumarska fitocenologija i šumske zajednice u Hrvatskoj, Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb
  • Trinajstić, I., 2008.: Biljne zajednice Republike Hrvatske, Akademija šumarskih znanosti, Zagreb