Mediteranske biljke

Uz crniku,  nalazimo i na neke važne autohtone mediteranske florne elemente poput zelenike, planike, mirte, smrdljike i tršlje, velikog vrijesa i crnog jasena.

Tu šumu čine gotovo neprohodnom povijuše tetivika, veprina, sparožina, bljušt, mediteranska divlja ruža.

Planika - Arbutus unedo
Porodica ERICEACEA
Mediteranska biljka, lijepi zimzeleni grm ili malo stablo. Raste kao ukras makije na mnogim mjestima uz Jadransku obalu. Zelenkasto-bijeli cvijetovi razvijaju se u bogatim i lijepim cvatovima od listopada do studenog. Narančastocrveni okrugli plodovi (maginje) na površini su neravni i gusto posuti bradavicama. Maginje nisu osobito ukusne, pa ih u našim primorskim krajevima ne cijene mnogo. Uživanje veće količine plodova izaziva probavne smetnje i stanje slično pijanstvu. Još je i starim rimljanima bilo poznato djelovanje ovih plodova kada se jedu u većoj količini. Ime unedo, stari je rimski naziv za maginju, izveden prema Pliniju od “unum tantum edo” (jedem samo jedan).
Na brijunskom otočju ponešto se maginja preradi u rakiju. 

Mirta - Myrtus comunis
Porodica: MYRTACEAE
Mirta potječe sa istoka, a u mediteranske zemlje prenijeta je već u prethistorijsko doba. U antičkih naroda ta je lijepa aromatična biljka bila, kao i lovor, sveta i osobito cijenjena. Često se i kultivirala. Samonikla raste samo po sunčanim i toplim obalnim područjima, jer je osjetljiva na hladnoću. Biljka cvate u srpnju i kolovozu bijelim i nježnim mirišljavim cvijetovima sa 5 latica i mnogo prašnika. Plodovi su bobe, koje sazrijevaju u studenom. Mirtine bobe imaju ugodan, slatkast, aromatičan i ponešto smolast okus. Stari Atenjani jeli su ih svježe, a kao začin i digestiv upotrebljavali su ih u starom Rimu. 

Smrdljika - Pistacia terebinthus
Porodica ANACORDIACEAE

Drugi naziv: smrdelj, jud, divlji rogač, tršlja

Razgranati listopadni grm do 10 m visok, romatičnog, smolastog mirisa, s bogatom i lijepom krošnjom. Listovi su naizmjenični, na dugoj peteljci, preko 20cm dugi, neparno perasti, sastavljeni od 5-11 izduženih jajastih listova čitava ruba, koji su odozgo tamnozeleni, a na naličju svijetliji. Na listovima se često pojavljuju šiške slične rogaču, koje nastaju zbog uboda (insekta judinih rogača). Sitni zelenkast cvijetovi razvijaju se u dugim, uspravnim grozdastim cvatovima od travnja, istovremeno sa listovima.
Smrdljika je mediteransko drvo, koje kod nas susrećemo u makiji i šikari obalnog područja. Raste na suhim, toplim i kamenitim područjima od Istre do Albanije.
Plodovi smrdljike su neotrovni i mogu se jesti u sirovom stanju, ali im je ukus nagorak i opor, smolast i aromatičan. Ponegdje se plodovi upotrebljavaju kao lijek od opstipacije. Nekada su se mladi izbojci ove biljke kuhali za jelo.